Dizajniranje konkursâ – Špekulativna i demokratska praksa nadmetanja u grafičkom dizajnu
Savjeti naručiocima kako da na konkurse za dizajn loga privuku profesionalce i smanje rizik od neuspjeha
(Piše: Prof. Nikola Latković, MFA)
Dizajn uglavnom nastaje iz potrebe, koju čovjek zadovoljava naručenim djelom dizajna. Narudžbina se uglavnom ostvaruje u direktnoj poslovnoj razmjeni sa dizajnerom (ili timom), sa unaprijed ugovorenom nadoknadom za stvaralački rad. Potreba za dizajnom se ponekad i oglasi, što vodi do izvjesnog oblika nadmetanja konkurenata – do konkursa. Međunarodni savjet za dizajn (ICoD, nekad Icograda) dizajnerske konkurse za nabavku grafičkog izajna naziva „špekulativnom praksom“ jer podiže rizik od raznih oblika neetičnosti, među kojima ističe neplaćeni stvaralački rad kao krucijalni.
„Nije to tako loše kao što izgleda!“
(Danilo Bata Stojković kao Brka, na trošnom mostu u kultnom filmu „Ko to tamo peva“, scenario Dušan Kovačević, režija Slobodan Šijan, produkcija Centar film, 1980.)
Na domaćoj (jugoslovenskoj) dizajn sceni primjetni su doprinosi pojedinih udruženja „likovnjaka“ i „primjenjaša“ u afirmaciji dizajnerskih konkursa, ali tek na hrvatskoj sceni srijećemo nešto uspješnije korake Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD, osn.1983.), jedine jugoslovenske članice u ICoD-u.
Prosjek u konkursnoj praksi je ipak još daleko od „fer nadmetanja plaćenih profesionalaca“, od ideala kome stremi ICoD. Nezavisno sondiranje konkursne prakse u grafičkom dizajnu od 1970-ih do danas u Crnoj Gori (300+ pravnih lica pretežno u javnom sektoru, od čega oko 130 pronađenih i obrađenih nadmetanja) pokazalo je da je crnogorski grafički dizajn zaista udaljen od spomenutog ideala, te da ishodni kvalitet sa tehnološkim napretkom uopšte ne raste, a da su diletantizam, pa čak i slučajevi izričite ali teško dokazive korupcije sve češći sa obiju strana konkursa.
Izložba nezavisnog istraživanja crnogorske konkursne prakse kao svojevrsna vizuelna statistika stanja u dizajnu identiteta, Galerija „Centar“, Centar savremene umjetnosti Crne Gore, Podgorica, mart 2019, autor Nikola Latković, kustos Ljiljana Karadžić, foto Vladan Marković
Ipak, konkurs!
Kako su standardi na koje poziva ICoD u ovom trenutku nedostižni, a kako bismo im se na domaćoj sceni primakli, pokušajmo se za početak približiti definiciji narudžbenog konkursa, odnosno do onog misaonog kostura koji ga čini takvim:
- Konkurs je nabavka dizajna kod koje naručilac i ponuđač komuniciraju posredno;
- Konkurs podrazumijeva više od jednog ponuđača;
- Konkurs podrazumijeva više od jednog ocjenjivača;
- Konkurs obezbjeđuje nadoknadu za najbolje ponuđače.
Ovo su, čini se, neophodni uslovi da bi se nabavka dizajna mogla nazvati konkursom. Iz njih se zaključuje da je konkurs izričiti izraz demokratije, jer veći broj učesnika biva ocjenjivan većim brojem porotnika (što može da bude i lijek protiv subjektivnosti u dizajnu kao umjetničkoj disciplini).
Postavljeni minimum ćemo sada razmotriti kroz odlike koje mogu konkurse učinjeti boljim, tj:
- privlačnim za profesionalne učesnike,
- manje rizičnim za obije strane i, konačno,
- uspješnim za naručioca.
Konkurs je posredna komunikacija, : (
Jezik je nesavršen, komunikacija je nemoguća – kaže filozof. Ako prigrlimo ovu filozofsku istinu na putu smo ka dobrom raspisu konkursa. Kad već između naručioca i ponuđača nužno stoji komad teksta, taj mora biti što precizniji i iscrpniji, opet, da nadahne umjetnika i usmjeri stvaralački proces, a da ga istovremeno ne sputa ili čak skrene u out. Zato je vrhovni zadatak naručioca da zbog sopstvenoga uspjeha raspisu priđe sa (straho) poštovanjem. Svako pojedinačno poglavlje, svaki iskaz, izraz, sintagma, prilog, pa i zarez važni su u situaciji kada se ne komunicira neposredno.
Najkraći raspis u istoriji crnogorskog grafičkog dizajna objavio je tada ministar finansija, danas premijer Crne Gore, u formi popularnog twita. Ovaj poziv je, razumije se, propao, što je dovelo do jednog od najuspješnijih konkursa za (re)dizajn loga u Crnoj Gori.
Neka poglavlja raspisa su iz ugla ponuđača, istina, važnija od drugih. Svaki profesionalni dizajner (ako od svakodnevnog posla uhvati vazduha i uzme da pročita raspis) traži razgovjetne odgovore na nekoliko prelomnih pitanja:
| 1. Što se konkursom traži? | (predmet dizajna) |
| 2. Ko stoji iza konkursa? | (naručilac, organizator, garant) |
| 3. Kakvi su materijalni uslovi konkursa? | (rokovi i nadoknada) |
| 4. Ko čini konkursnu porotu? | (zastupljenost stručnih članova) |
| 5. Koji se obim prava ustupa naručiocu? | (promet intelektualne svojine) |
Navedena pitanja – koja ćemo u nastavku razmotriti detaljnije – nijesu poređana nužno po značaju, već prate uobičajenu strukturu raspisa. Drugim riječima, uticaj ovih pitanja na odluku o učešću se prirodno razlikuje među pojedincima, konkursima ili okolnostima.
Što?
Predmet narudžbine, tj. ono što se očekuje od umjetnika da stvori i ponudi, vjerovatno najviše utiče na odluku o učešću na konkursu. Naručilac kao umjetnički laik treba da zna da svaki profesionalac ima svoje stvaralačke prioritete i kompetencije, pa se čini da ispred materijalne nadoknade za rad na prvom mjestu stoji grafički žanr narudžbine. Među kompozitorima, književnicima, arhitektama,… srijećemo žanrovski samosvrstane profesionalce, pa ni sa vizuelcima nije drukčije. Zato je važno da raspis konkursa razjasni šta se tačno traži unutar polja grafičkog dizajna. Štaviše, umjetnici se u svom poslu nerijetko specijalizuju i medijski, pa je poželjno, koliko je god to moguće, raspisom predočiti medijsko-tehnološke (štampa, ekran, interakcija, pokret) i uopšte čulne odlike budućeg dizajna (slika, zvuk, dodir, miris,…).
Veoma su česti, takoreći poslovični primjeri da naručilac izostavi da objasni svoja očekivanja od dizajna, jer, božemoj, ne želi da ograniči „umjetničku slobodu“ ponuđača. Svaki profesionalac iz opšteg polja stvaralačke privrede (eng. creative industry) pak zna da su umjetnički procesi za obije strane klizav teren, pa se moraju urediti/zauzdati tzv. briefom, te sve vrijeme voditi i provjeravati njime. Umjetnička sloboda kao svaka druga sloboda ne postoji sama od sebe, već se ostvaruje unutar manevarskog prostora narudžbine.
Brief je most kojim naručilac i stvaralac zajedno prelaze, bez obzira da li se radi o direktnoj narudžbini ili konkursu.
Ako se navedena faza uspostavljanja mosta između dvije strane zanemari ili, još gore, otalja, vinovnike sa obiju strana zasigurno čeka naplata na ćupriji (ako proces uopšte i stigne do nje). Ako je brief štur i ima oblik „logo za to i to – i basta“, umjetniku se ostavlja neprimjereno prostrana bjelina za crtanje. Tačnije, nameće mu se odgovornost da u ime naručioca dizajna donosi strateške odluke – odgovornost koju ne može, ne smije, niti mu bastâ da ponese. Tu odgovornost o strategiji brendu nosi isključivo naručilac, uz profesionalnu pomoć stručnjaka za komunikacije; verbalizuje temeljne vrijednosti brenda, trenutnu i projektovanu pozicija biznisa, ciljnu grupu – tek tada može da nastupi dizajner da crta logo, čiji je zadatak da vizuelno ovaploti strategiju brenda u čulnom svijetu, u logu.
Rizik raspisa može se umanjiti samo stručnim, pedantnim, jezički preciznim, suštinski determinišućim formulacijama, ali i time što se na početku konkursa ostavi vrijeme za javna pitanja i odgovore ili se blagovremeno organizuju informativne sesije za potencijalne učesnike. A ako želimo da uspostavimo što viši stepen razumijevanja, u raspis ćemo ugraditi i pojmovnik kritičnih izraza upotrijebljenih u raspisu – a dizajn ih je krcat!
Za obostrano razumijevanje (učesnik–naručilac i naručilac–učesnik), ljekovitim se čini ukidanje anonimnosti, jer je tek tada moguća neposredna komunikacija potencijalnog učesnika prema naručiocu (da ga pita što mu nije jasno u raspisu) i naručioca prema ponuđaču (da ga pita što mu nije jasno u konkursnom elaboratu). Ukidanje anonimnosti učesnika je blagotvorna i za situacije kada biva nenamjerno narušena (ako ponuđač zaboravi da izbriše metapodatke u predatom PDFu), pa neupitno vodi ka diskvalifikaciji – bez obzira na kvalitet ponuđenog djela dizajna.
Ko?
Na pitanje ko stoji iza konkursa može se odgovoriti iz čisto tehničkog ugla (subjekat kao puki podatak o platežnom naručiocu) ili iz političko-ideološkog (subjekat kao informacija od nematerijalnog značaja).
Naručilac pokreće konkurs iz potrebe za dizajnom i tada obično dio nadležnosti delegira drugima (premda u svakom trenutku zadržava ulogu glavnog i odgovornog nad cjelinom procesa). Dobrom praksom je kada raspisivanje, vođenje i ocjenjivanje krajnji naručilac delegira drugim subjektima. Mudri naručilac će uvijek uposliti stručnjake koji će u njegovo ime obaviti konkurs. U suprotnom, ako u sebi spoji funkciju organizatora i evaluatora, naručilac ne može računati na šire učešće profesionalnih dizajnera. Zato će konkurs koji uključuje stručnog organizatora i/ili stručnog garanta (gransko udruženje, visoku školu i sl.) uliti više povjerenja profesionalacima među potencijalnim učesnicima.
Ni političko-ideološka pozadina konkursa nije bez uticaja na učešće. Vrsta biznisa naručioca i njegov društveni eho igraju značajnu ulogu u donošenju odluke o angažmanu. Poznata izreka „suvih“ profesionalaca da ničije pare ne smrde ne mora uvijek da važi ni u polju umjetnosti – umjetnik se u profesionalnom radu ne može i ne mora osloboditi sopstvenog svjetonazora. Zato među njima, a posebno na konkursima, uvijek ima onih koji će odbiti angažman ako znaju da njihovo djelo može biti korišćeno u svrhu sa kojom se ne poistovjećuju. Koliko društveni značaj konkursa može da utiče na odziv pokazao je nacionalni konkurs za dizajn hrvatskih kovanica eura, na koji je pristiglo nevjerovatnih 1.299 prijedloga – mogućnost da vam se djelo nađe na ogromnoj količini otkivaka koji će stići do svih džepova u eurozoni veliki je emotivni, dakle nematerijalni motiv za stvaralaštvo.
Kad i koliko?
Jedina valuta kojom čovjek raspolaže na ovome svijetu je vrijeme, kaže filozof. A vrijeme je novac, kaže trgovac. Umjetnik balansira između ove dvije krajnosti, pa kako bismo ga privolili na učešće i kvalitetan učinak, moramo mu konkursom obezbijediti dovoljno vremena i nadoknade.
Izvor: envato.com (ShiftDrive)
Da, dizajneri po pravilu vole svoj posao, ali ta im ljubav ne donosi hljeb na trpezu! ICoD je u ovom pogledu, razumije se, isključiv i insistira da na konkursima nema neplaćenih učesnika, što onda upućuje na dva moguća modela nadmetanja:
- pozivni konkurs sa manjim brojem unaprijed izabranih i plaćenih umjetnika/timova
- dvokolni konkurs đe se tek u drugom kolu dešava plaćeni stvaralački rad izabranih učesnika, a ocjenjivanje u prvom kolu se izvrši na osnovu portfolija postojećih djela
Čini se da se naručioci zbog brojnih prednosti (za obije strane) sve češće odlučuju za ovaj drugi. Modeli se pak mogu i kombinovati. Tako pozivni konkurs može da bude otvoren i za dobrovoljno učešće onih koji su spremni da rizikuju i bez garantovanog pokrića troškova za stvaralački rad. Drugi model pak može da bude i u prvom kolu ograničen na unaprijed izabrane i pozvane takmičare.
Bez obzira na model, ako ciljamo da na utrku privolimo profesionalce dizajna neophodno im je obezbijediti nadoknadu uporedivu sa tržišnom. Međutim, pored samog iznosa nagradnog fonda, jednako važan je i njegov raspored po nagradama. Nažalost, čini se da su u Crnoj Gori sve češći konkursi na kojima se cjelokupni nagradni fond slije u jednu (prvu) nagradu. Pored toga što odvraća profesionalce od učešća (jer umnožava rizik od neplaćenog rada), ovakav raspored fonda naručiocu povećava i rizik od propadanja konkursa (jer može se desiti da u fazi pregovaranja prvonagrađeni (jedino-nagrađeni) odbije ugovor, a da niti jedno drugo konkursno rješenje nije rangirano u rezervu).
Odlikom konkursa važnijom od nagrade čini se njegovo trajanje – posebno kada materijalna nadoknada nije garantovana. Štopati stvaralački proces pak nije zahvalno, ali ne zato što je, kako se to mnogim laicima čini, neizvjesno koliko dugo umjetnik čeka na udar inspiracije. Umjetnik ne očekuje da bude plaćen za čekanje, već za rad. Profesionalci u umjetnosti ne čekaju inspiraciju, već slovom i četkom, u timu ili sami, promišljaju zadatu temu, prilaze joj na sebisvojstven način, nelinearno, razgranato, čas racionalno, pa intuitivno, ali nekad i sasvim iracionalno, ali uvijek autorski. To su stvaralački procesi koji će uvijek ostati van domašaja racija, pa se stoga i ne mogu izmjeriti konvencionalnim jedinicama vremena.
Popularni HDD-ov „Cjenik“ (ur. Zlatka Salopek, 2016.) u osnovi se bazira na procijenjenom prosječnom vremenu potrebnim za kreaciju formi grafičkog dizajna, a koji se zatim množi konvencionalnom cijenom dizajnerskog rada i najzad koeficijentom licence, Izvor slike: dizajn.hr
Međutim, Smjernice za izračun cijena djela dizajna, kao rezultat granskog konsenzusa (u koji je pored HDDovog učestvovalo i članstvo još dva granska udruženja), pokazuju da se konvencionalno može utvrditi prosječno vrijeme potrebno za stvaranje ovog ili onog djela dizajna. One se stoga mogu uzeti za orijentir i u određivanju dužine trajanja konkursa za logo. U globalu bismo se mogli saglasiti da konkurs ne bi trebalo da traje kraće od uobičajene direktne narudžbine, ali i da se mora uračunati i neaktivni „grejs“ period od objavljivanja do prispijeća konkursa do ciljne grupe putem medija – sve zagušenijih!
Porota
Prethodno elaborirane materijalne odlike konkursa jesu veoma važni faktori motivacije, ali su istovremeno sasvim nemoćni da motivišu profesionalce na učešće kada u konkursnoj komisiji nema dovoljan broj stručnjaka za dizajn. Stručnjaci insistiraju da budu ocjenjivani od strane stručnjaka. Za učesnike koji drže do sebe laička porota je naprosto nepremostiva prepreka!
Zašto na konkursima poslovično odlučuju nestručne (nerijetko anonimne) porote, istraživanje prakse u Crnoj Gori nije moglo da pokaže, a još manje okviri ovog članka – ali indikativno je da ta pojava svakako ni u svijetu nije rijetka. Na međunarodnoj sceni poznat je slučaj fudbalskog mundijala u Rusiji iz 2018, o čijem je vizuelnom identitetu odlučivala porota koju su činili sljedeći likovni laici: generalni sekretar FIFA-e, rukovodilac sveruskog državnog emitera, podpredsjednik ruske vlade, predstavnik mjesnog organizatora mundijala, fudbalski trener, golman, pijanista, dirigent i glumica – ova ekipa likovnih diletanata izabrala je nešto što će se u praksi pokazati kao, u najmanju ruku, medijsko-tehnološki slabo prohodno. Štaviše, ponuđač (reklamna agencija iz Lisabona Brandia Central, likvidirana iste te godine) za nadmetanje je razradio i cjelokupnu abecedu kao krajnje jadan pokušaj primjene vizuelnog koda ćiriličnog (polu)ustava na latinicu – taj evidentan turbo-folk („nekritička primjena tehnologije“ po Antoniju Pušiću), koji ne bi prošao nijednom brucošu dizajna, navedena je družina ocijenila kao uspješan – direkt, najuspješniji.
Logo i korporativni font Duša iz agencije Brandia Central koje su izabrali menadžeri, sportisti, muzičari i jedna glumica
Istini na volju, moramo se prisjetiti i ne tako davnog crnogorskog primjera kada je visokokvalifikovana porota popustila pod pritiskom naručioca i silu-na-sramotu proglasila pobjednika. Direktor RTCG sastavio je međunarodnu porotu renomiranih stručnjaka da ocijeni konkursna rješenja za novi logo. Premda nijesu objavljeni svi detalji procesa, a autoru ovog članka pošlo je za rukom da mehanizmom slobodnog pristupa informacijama dođe tek do segmenta činjenica, po medijima se pojavilo pak dovoljno podataka za sljedeći zaključak: despotskom direktoru se žurilo da bilo kakvim logom markira nelegalno osvojenu teritoriju Javnog servisa, a porota mu je pridržala marker. U stručnoj zajednici ostaće sijenka nad integritetom izabranih dizajnera i članova žirija, ali čini se najtamnija nad ugledom HDD-a, koje je takođe imalo svog predstavnika u žiriju, a koje se nije oglasilo povodom ovog korupcionog događaja (a što, inače, praktikuje u sličnim situacijama u Hrvatskoj).
Prvorangirano rješenje loga RTCG izabrala je visokokvalifikovana porota (Izvor: IG/ivorinvrkas, pristupljeno 27. oktobra 2023.)
Na domaćoj sceni su najčešći konkursi kada odlučuje ili porota nepoznatog personalnog i strukovnog sastava (Gen. sekretarijat Vlade: Konkurs za logo jubileja 20 godina obnove nezavisnosti Crne Gore) ili porota sačinjena od likovnih diletanata (Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost: Konkurs za logo EKIP – porotu čine četiri „elektraša“ i jedan ekonomista). Rezultat će u oba slučaja biti odraz ukusa dotičnih laika (i NN lica u prvom slučaju).
Izdvojmo iz navedenog naravoučenije. Porota sastavljena od laika uvijek će ocjenjivati na osi sviđanja, što može dati rezultat tek na nivou usamljenog incidenta. Porota pak sastavljena od stručnjaka sa dovoljno integriteta može da sprovede metodičan i stručan postupak ocjenjivanja po kriterijumima. Profesionalci će se dati ocjenjivati samo ovima drugima… i nadati se najboljem.
Pravni promet
Bilo da kupujemo lijek u apoteci, dižemo kredit u banci ili koristimo neki online servis, đavo na nas vreba iz fusnota, iz „sitnih slova“. Pravna regulativa je prosječnom građaninu, kao uostalom i prosječnom umjetniku, dosadna i zamarajuća – i to je donekle u redu! Ono što uopšte nije u redu je ignorantstvo uključenih strana prema pravnoj naravi konkursa. Strane na konkursu moraju da osvijeste da ih nije spojila privatna narudžbina, već obligacija (kao pravna norma) – naručilac se raspisom javno obavezuje da će ispuniti konkursno obećanje, a učesnik prihvata svojim učešćem konkursne obaveze. Zato je svaki konkurs obligacijom.
Da ne bude malo, budući da se našim konkursom obavlja promet autorskih prava, na njega se primjenjuje bar još jedan od zakona koji se bavi zaštitom intelektualne svojine (autorskog djela, žiga,…). Iz konkursa nerijetko vrebaju faulovi prema autorstvu, bilo da su posljedica neznanja ili izričitog predumišljaja. Oni se najčešće mogu uočiti već u raspisu – kada naručilac primjerice obaveže izabranog da paušalno ustupi sva autorska prava, iako je to po zakonu nemoguće. Naime, autor može da trguje isključivo imovinskim autorskim pravima, a moralna i neka srodna prava su mu neotuđiva. Takvi raspisi u startu čine konkurs nelegalnim, te ga je bolje bez odlaganja korigovati ili zaustaviti. Što se više odlaže, više će da košta.
Ono što pak izmiče svakoj pa i pravnoj regulativi je faza konkursa između izbora rješenja i njegove nužne adaptacije – nazovimo je pregovorima. Ona ostavlja prostor da sa prvonagrađenim učesnikom ne uspije, pa naručilac onda može da pregovara niženagrađenima, redom.
Spomenuta „nesretna“ ali zakonom garantovana umjetnička sloboda kao autorovo pravo da po sopstvenom nahođenju odredi prag tolerancije prema zahtjevima naručioca čini se odveć riskantnim za naručioce. Taj se klizavi međuprostor s punim pravom naziva pregovorom, jer je, osim zakonom, pravashodno omeđen znanjem, vještinama, kompetencijama, namjerama i dakako egom pregovarača.
Poznati su slučajevi đe nagrađeni autor u fazi pregovora odbaci sopstveno djelo i nacrta novo pod taktovkom naručioca. Ovo se u slučajevima direktne narudžbine može nazvati samo odsustvom autorskog integriteta, ali u slučaju konkursa (tj. javne obligacije) direktnom diskriminacijom ostalih učesnika konkursa, pa i izričitom korupcijom ako se desi tajnim konsenzusom. Ukratko, ishod konkursa je tada djelo koje se nije ni takmičilo na konkursu. Ovako ekstremni slučajevi su rijetki (ili se makar rijetko otkriju jer uglavnom zahtijevaju pokretanje neizvjesnih pravnih mehanizama).
Na konkursu za oznaku kulturnog dobra Ministarstva kulture iz 2016. „pobijedilo“ je djelo (desno) koje se nije takmičilo sa 13 uredno predatih djela (lijevo), već je podmetnuto u fazi „tehničke adaptacije“ (pregovora). Uprava za inspekcijske poslove je po prijavi utvrdila da tu nema ništa sporno! Izvor: Ministarstvo kulture Crne Gore
Na pravnu i svaku drugu higijenu može pozitivno da utiče kada je konkursni fond koncipiran po tržišnim prilikama – tako da se pored nagrada (ne manje od tri) učesnicima predoči zaseban iznos za otkup prava na korišćenje (licenca). To bi ujedno bio i odraz odredbi Zakona o autorskom i srodnim pravima koji jasno razdvaja koncepte „djelo“ i „licenca“, a što je HDD uspješno ugradio u gore spomenute Smjernice. Takva za sada slabije poznata praksa može u pregovorima da izbalansira poziciju naručioca sa pozicijom ponuđača (ali i obratno!).
Primjer (na sreću) uspješnog razdvajanja nagrade od licence je Konkurs za redizajn loga Montenegro Airlinesa / Air Montenegro, nagrađena su tri rješenja, od kojih je prvonagrađeni ponio neuporedivo veći „dio kolača“ u iznosu od 16.000 eura. Druge dvije nagrade su iznosile 2.500 i 1.500 eur, a u prvu nagradu je bio integrisan iznos ekskluzivne licence bez vremenskog i prostornog ograničenja. Pregovori sa prvonagrađenim autorom su nakon konkursa hvalabogu uspjeli – a da nijesu, dotični bi ponio iznos prve nagrade, a naručilac bi narednom u nizu pregovora morao preko dodijeljene nagrade dodati sumu za otkup licence. Naime, niđe u raspisu nije bilo izričito navedeno da iznos prve nagrade ujedno sadrži i iznos licence, koja bi se u slučaju pregovaranja sa niženagrađenima mogla oduzeti i ponuditi sljedećem u nizu pregovaranja.
Logo crnogorske aviokompanije, dizajn Đorđije Markuš (lijevo), redizajn Maksim Arbuzov (desno). U oba slučaja (1995, 2021.) radi se o konkursima koji se odlikama svrstavaju u najuspješnija nadmetanja u dizajnu u Crnoj Gori, pa se kao model sporadično pojavljuju u raspisima novijih konkursa
Od svega navedenog, mnogo i sve češći problemi pravne prirode na kojima naručilac može da strada se tiču povrede prava intelektualne svojine trećih strana uključenog u konkursni rad. Najčešći primjeri uključivanja svojine trećih strana je tipografija – dizajneri rjeđe sami crtaju slova već ih slože javno dostupnim fontom, te tako u sopstveno djelo ugnijezde djelo kolege tipografa. Bez obzira da li je licenca nad ugrađenim fontom (EULA, eng. End User Licence Agreement) besplatna ili kupljena za izvjesnu sumu, u njoj uvijek postoje izričiti autorovi uslovi pod kojima se font smije odnosno ne smije koristiti – a zabrana ugrađivanja fonta u identitete uopšte nije rijetka! Stvar može da bude rizična i sa ostalom likovnom građom nabavljenom putem online servisa, uzorkovanjem iz fizičkih arhiva i muzeja, zakupom u foto-bankama (eng. stock), generisanjem AI sistemima,… you name it ! Stoga se odgovornost prema trećim stranama raspisom konkursa prirodno nameće takmičarima, ali svakako obavezuje naručioca i porotu na oprez.
Licenca fonta „Gotham“ (typography.com) ugniježdenog u izabrani logo RTCG (2023.) dozvoljava upotrebu u logoima, ali zabranjuje intervencije u slovoliku. Ako dođe do lamanja pogače, za nelegalno kalemljenje šiljaka na slova odgovaraće ponuđač/autor, a ne naručilac.
Poznat je i skorašnji konkurs u komšiluku nakon čijeg se sprovođenja pojavio škotski fotograf, čije je fotografsko djelo „na ti-šu“ ugrađeno u pobjedničko rješenje. Naime, učesnik je bez pitanja precrtao kunu zlaticu sa fotografije dotičnog i ugradio u sopstveni dizajn kovanice od 1 eura, koji je zatim izabran za pobjednički od strane naručioca ( Hrvatska narodna banka ). Stvar se na kraju završila tako što je autor – plagijator post festum vratio nagradu, a naručilac ponovio sporni dio konkursa. U ovom slučaju je samo dobra volja fotografa spasila naručioca od „masnih“ penala.
Fotografija kune zlatice (Martes martes), autor Iain H Leach (lijevo) bez dozvole autora je ugrađena u konkursni predlog za dizajn hrvatske kovanice od 1 eura (sredina). Nakon razotkrivanja podvale, naručilac je nabavio novi dizajn i iskovao ga (desno). Izvori: www.iainleachphotography.com i HNB
Summa summarum
Idealan konkurs ne postoji i uvijek će biti nezadovoljnih! Da se ICoD pita, postojali bi samo počasni konkursi kojima se post festum dodjeljuju nagrade za postojeća djela dizajna, npr. periodično (godišnja nagrada za dizajn), regionalno (nacionalna nagrada za dizajn) i sl. ICoD naravno dopušta i konkurse za narudžbine, ali upozorava na njihovu „špekulativnu praksu“. Primjeri navedeni u članku potvrđuju da je navedeni epitet zaista i opravdan.
Međutim, naručioci i dizajneri ne bi trebalo da odustanu od mogućnosti da „špekulacija“ može i treba da dovede do uspjeha, a ne a priori do prevare. Tada se konkursom ostvaruje demokratija (u nedostatku boljeg izraza). Odgovornosti naizgled leže na strani pokretača konkursa – naručioca kao krajnjeg korisnika dizajna. Ipak, obrađeni primjeri govore da ovu odgovornost sa naručiocem solidarno dijele kako umjetnici–učesnici konkursa, tako i konkursni porotnici i organizatori.
Konkursi za dizajn loga sami sebe obesmišljavaju sve češćim primjerima otvorenog diletantizma i teško dokazive korupcije, foto: Nikola Kalezić
Autor ovog članka u dosadašnjim istraživanjima nije pronašao niti jednu obavezujuću odredbu koja bi naručioce grafičkog dizajna obavezivala na sprovođenje konkursa, pa čak ni u javnom sektoru (Zakon o javnim nabavkama je kontraproduktivan u nabavkama umjetnosti i praksa pokazuje da ga treba izbjegavati). Dakle, za razliku od sporta, umjetnost se ne mora ostvarivati takmičenjima. Ako se dekadentni trend koji se ogleda u najrazličitijim faulovima nastavi, nemojmo se čuditi ako ubrzo naručioci sasvim odustanu od konkursa kao vida nabavke dizajna (konkurs je ionako „gnjavaža“, rekao bi svaki tehnofeudalac). Ali, ako se kakvim čudom trend izokrene, konkursi ne samo da će preživjeti, već postati društvenim praznikom, umjetnička olimpijada bez dopinga, na kojoj, pored umjetnika i naručioca, profitira društvo u cjelini.
Prof. mr Nikola Latković, MFA
Fakultet vizuelnih umjetnosti Podgorica
P.S: Pažljivi čitalac će s pravom zamjeriti da se kriterijumi ocjenjivanja dizajna u ovom članku spominju tek na jednom mjestu, uprkos njihovome značaju uporedivim sa odlikama koje su dobile cijelo poglavlje. Rasprava o kriterijumima zahtijeva sasvim poseban osvrt koji prevazilazi okvire i svrhu ovoga članka. Primijetimo samo toliko da na konkursima uglavnom srijećemo pseudo-kriterijume, budući da su poslovično formulisani kao opšta mjesta o nekakvoj „originalnosti“, „prepoznatljivosti“, „primjenjivosti“ i sl, a da se pri tome, kako smo viđeli, očekuje da ih u žiriju primijene najčešće anonimni laici. Članak o odlikama dobrog loga Češke unije grafičkog dizajna, dostupan u prevodu autora ovog članka, čini se vrlo uputnim i za naručioce demistifikujućim po ovom pitanju.