Između politike i pamćenja
Piše: dr Zora Carrier
prevod sa engleskog jezika: Univerzitet Mediteran Podgorica
Dr Zora Carrier je nezavisna muzejska radnica i kulturni strateg sa višedecenijskim iskustvom u kulturnom liderstvu, rukovođenju i obrazovanju u oblasti umjetnosti. Bivša izvršna direktorica Muzeja fotografske umjetnosti Floride, voditeljka galerije Open Concept u Grand Rapidsu (Mičigen) i suosnivačica Galerije Art Factory u Pragu. Doktorirala je pedagogiju na Univerzitetu Komenskog u Bratislavi. Tokom svoje karijere zalagala se za javni pristup umjetnosti, kurirala međunarodne izložbe i predvodila angažman zajednice kroz izložbe i obrazovne programe, sa čvrstim utemeljenjem na uvjerenju, da muzeji moraju biti građanski prostori, a ne ideološke platforme.
U eri polarizacije, nepovjerenja javnosti i ubrzanih ideoloških sukoba, muzeji zauzimaju jedno od rijetkih preostalih mjesta koja javnost još uvijek doživljava kao neutralna. To su institucije građene sporo i pažljivo, utemeljene na nauci, istraživanju i javnoj svrsi. Ipak, danas su izloženi rastućem pritisku, da ulaze u partijske rasprave, zauzimaju ideološke stavove ili da programe usmjeravaju ka političkom performansu umjesto javnoj službi.
To je opasan put. Muzeji moraju odoljeti tome da postanu politički akteri, jer u suprotnom rizikuju da izgube osim kredibiliteta i sposobnost da ispune svoju kulturnu misiju. Autoritet muzeja proizilazi iz povjerenja javnosti, krhkog resursa koji može nestati u trenutku. Kada izložbe ili kadrovske odluke unutar institucija počnu da prate političku modu ili ideološke testove podobnosti, muzeji rizikuju da otuđe široku publiku kojoj su namijenjeni. U trenutku kada se gotovo svaki građanski forum pretvorio u ideološko razvrstavanje, institucionalna neutralnost nije izbjegavanje odgovornosti, naprotiv, ona je oblik liderstva. To je disciplina da se ostane i bude, prostor, u kojem ljudi mogu da se suoče s idejama, a da im se u isto vrijeme, ne nameću zaključci.
Posljedice politizacije nisu teorijske. Istorija pokazuje da su kulturne institucije često prve koje oslabe kada političke sile pokušaju da preoblikuju identitet ili prepišu kolektivno pamćenje, jer civilizacijski sukobi se, obično, odvijaju u tri faze, kroz fizičko prisustvo, političku dominaciju i na kraju, kulturnu transformaciju. Ona se ogleda u tome, da se simboli društva preoblikuju, da bi odražavali novu moć. Kulturne institucije postaju ranjive ne zato što su podbacile, već zato što bivaju uvučene u sukobe, za koje nikada nisu ni bile osmišljene. Uništavanje kulturnog nasljeđa u Sudanu , ikonoklazam Kulturne revolucije i ciljane kampanje brisanja, koje sprovode ekstremističke grupe, pokazuju koliko brzo kulturno pamćenje može biti manipulisano ili uništeno, kada postane sredstvo ideološke kontrole. Jer, iako ne živimo u ratu, pouka ostaje, da kada kultura postane politizovana, ona postaje nesigurna. Kada se muzej doživi kao ideološki akter, gubi zaštitni sloj povjerenja javnosti koji ga je istorijski štitio od političkih promjena. U tome slučaju i finansiranje može biti ukinuto, rukovodstvo smijenjeno, a zbirke pretvorene u pregovaračke etone. Institucije koje su se gradile generacijama, mogu biti urušene jednom budžetskom odlukom, ili izvršnom naredbom.
Takvu ranjivost dodatno pojačava jaz između muzeja i javnosti u trenutku kada su ljudima kulturni prostori možda potrebniji nego ikada. Naime, tokom pandemije došlo je do globalnog porasta lične kreativnosti, jer su se ljudi okretali umjetnosti zbog utjehe i osjećaja kontrole. Ipak, mnoge institucije odgovorile su politički obojenim izložbama. Posjećenost je naglo opala, a brojne ustanove se još nisu vratile na nivoe prije pandemije. Ostaje pitanje: da li su uzrok bili isključivo spoljašnji faktori ili su postojali i unutrašnji razlozi? Bio je to razotkrivajući trenutak, jer su ljudi prihvatili umjetnost kao iscjeljujuću, participativnu i duboko ljudsku. Međutim, mnogi muzeji su, umjesto da odgovore na tu potrebu javnosti, posegnuli za institucionalnim jezikom i političkim signaliziranjem.
Tenzije posebno rastu, kada muzeji pokušavaju da zauzmu eksplicitne političke pozicije, tako što polako prestaju da podstiču dijalog, a počinju da isti diktiraju. Time se publika primorava na bavljenje ideologijom institucije, umjesto umjetnošću, čime se gubi smisao, imajući u vidu da je njihova uloga stvaranje uslova za istraživanje, a ne zagovaranje partijskih ishoda. Njihova snaga leži u tome što predstavljau građanske prostore, u kojima ljudi mogu kritički da misle, da se susreću s kompleksnim idejama i tumače značenja prema sopstvenim okvirima. Međutim, kada muzeji pređu sa predstavljanja ideja na njihovo otvoreno zagovaranje, oni rade suprotno od željenog, užavajući time prostor za javno učešće.
Ništa od ovoga ne znači da muzeji treba da ignorišu teške istorijske teme ili izbjegavaju razgovore o nejednakosti, isključenosti ili identitetu. Suočavanje s tim temama kroz interpretaciju zasnovanu na dokazima i intelektualnu rigoroznost dio je njihove odgovornosti. Ali postoji razlika između ozbiljnog suočavanja s istorijom i svrstavanja uz političke platforme. Muzeji moraju biti sposobni da nose složenost bez klizanja u aktivizam. Moraju vjerovati publici da misli svojom glavom, umjesto da se oslanjaju na ideologiju kao vodič. Najveća opasnost nije ni u tome, da će muzeji zauzeti „pogrešan“ politički stav, već da će izgubiti široki građanski legitimitet koji ih štiti. Kada javnost postane apatična ili sumnjičava prema samoj instituciji, a ne samo prema njenom programu, sve postaje moguće. Erozija povjerenja ostavlja prazninu koju mogu popuniti najglasniji ili najekstremniji akteri, a ne najinformisaniji. Da bi sačuvali svoju ulogu u građanskom životu, muzeji se moraju ponovo posvetiti principima, umjesto performansu. Moraju biti transparentni, vođeni dokazima i odgovorni javnosti, bez podređivanja različitim interesima. Njihova jedina odgovornost je prema kulturnom dobru zajednice, a ne prema političkim pokretima.
U trenutku kada se mnoge institucije povlače ka ideološkim bitkama, najveći doprinos muzeja može biti upravo njihovo odbijanje da u njih uđu. S tim u vezi, treba naglasiti, da neutralnost u ovom slučaju nije tišina, već oblik preuzimanja odgovornosti. A budućnost nacionalne kulturne baštine može zavisiti upravo od toga.