Alekse Tomovića, studenta Fakulteta vizuelnih umjetnosti
Aleksa je završio Osnovnu školu “Aleksa Đilas Bećo” u Mojkovcu, srednje obrazovanje stekao u likovnoj školi “Petar Lubarda” na Cetinju nakon čega je došao u Podgoricu i završio Fakultet vizuelnih umjetnosti, a sad u prijestonici u klasi profesorke Vesne Bošković na Likovnoj akademiji privodi kraju magistarski rad čiji sadržaj ponosno dijeli sa čitaocima Standarda.
Kod ovog mladića razigrane ruke, blagorodne naravi i hitrog uma, iznenadili biste se, ali nema izvještačenosti, lažne skromnosti i diplomatskih izjava.
Ne interesuju ga izložbe u Crnoj Gori jer mu nije stalo da njegovi radovi “kupe prašinu” u našim galerijskim prostorima.
“Nezainteresovan sam za izlaganje u Crnoj Gori jer je to postalo pomalo dosadno. Naravno, to se ne odnosi na umjetnike koji su kod nas ‘imena’. Moji radovi bi u galerijama stojali, a ja to ne želim. Cilj mi je da moji radovi žive, a ne da skupljaju prašinu. Oduvjek sam usmjeren ka inostranstvu“, iskreno nam priča Aleksa.
A, odakle kuraž mladom umjetniku da nonšalantno “puca” na visoke ciljeve?
“Navešću vam primjer. U dokolici sam guglao mejl adrese švajcarskih galerija. Slao sam mejlove i mejlove. I, zamislite – dobio sam ODGOVOR! Izlagao sam dva puta u Lozani u galeriji ‘Vinsent’. Prvi put sam ponio oko 20 radova, a samo s četiri sam se vratio u Crnu Goru. Ljudi žele da kupuju moje radove”, ponosno ističe Aleksa.
Cijena njegovih crteža se dogovara, ali ističe – on ne prodaje krtolu, pa ne dozvoljava cjenkanja.
“Svoje radove izuzetno cijenim jer sam počeo da ih stvaram sam bez pomoći profesora i tako nastavio da slikam i slikam. Prvu sliku sam prodao sa 19 godina, a danas porudžbina uvijek imam. S obzirom na to kakva je situacija u Crnoj Gori, super je meni”, pošteno kaže on.
Poznavalac likovne umjetnosti mogao bi da primijeti uticaj Klimta, ali Aleksa je izričit – uzora nema.
“Ne nastojim da se okrećem već ostvarenim umjetnicima, mislim da je pogrešno imati uzora. Sami sebi trebamo da budemo uzori. Poznati su tu, skidam kapu, ali mislim da treba da budemo svoji jer će nam tada biti najljepše”, smatra on.
Već s 26 godina kod Alekse se nazire zaseban stil. On i njegov ručno šiveni blok “putuju” svuda zajedno. Kad ne stvara u ateljeu u Podgorici, onda ga možete primijetiti u jednom poznatom gradskom kafiću. Dok svi ispijaju kafe i “čačkaju” mobilne telefone, ispred njega je ručno šiveni blok i hrpa boja.
“Da, ljudi mogu da me vide u jednom kafiću u kom se lijepo osjećam jer sam uvijek okružen ljudima sa lijepom energijom. Moj blok uvijek putuje sa mnom i tada stvaram manje formate. Napravio sam ga tako da ima i pop-up varijantu”, kaže on.
Zanimljivo je to što je Aleksa na razmjeni studenata u Litvaniji vrijeme proveo učeći da šije blokove dok su ostali, kako to obično biva, “partijali”.
“Litvanija, u kojoj sam proveo četiri mjeseca, za mene je fantastično iskustvo. Bio sam na smjeru grafika, i imao sam pristup objekatima i materijalima koji ne mogu ni da se odsanjaju. Osjećao sam se kao dijete u prodavnici slatkiša, ne zna šta će prije, pa uzme sve – e, to sam ja bio u Litvaniji. Ono čime se ponosim je to što sam naučio da šijem knjige i blokove za crtanje, da repariram staru knjigu kojoj su se korice pohabale. Npr. kožna obloga ovog bloka je nastala od moje stare kožne jakne”, objašnjava nam Aleksa.
To što u kožni blok staju samo manji formati ne znači da Aleksa ne radi radove značajno većih dimenzija.
Pokušaj da od spavaće sobe napravi atelje je propao jer, priznaje, od štafelaja nije mogao da dospije do sopstvenog kreveta, a svako ko bi svratio do njega, nije imao način da ga uoči. Zato je atelje izmjestio u potkrovlje kuće u Podgorici.
“Najveći format koji sam uradio do sada je slika 2mx2m. Ona je urađena po narudžbini za jednu ženu iz Švajcarske. Veće formate stvaram u svom ateljeu u kući”, objasnio nam je on.
“Omiljena tehnika mi je sada akvarel ali radim i akril na platnu. U suštini volim sve tehnike slikanja, ni od jedne me ‘ne boli glava’“, dodaje on.
A, glava ga tek “neće boljeti” jer jedan ugledni američki magazin sprema priču o njemu.
“Časopis koji me je kontaktirao zove se 1340art. Riječ je o magazinu koji objavljuje tekstove o umjetnicima sa svih krajeva svijeta, pa eto i tako nešto ‘zapade’ momka iz Podgorice. Jako sam ushićen jer će se moji radovi naći u tom časopisu i siguran sam da će mi to pomoći u karijeri, a i već je podstrek za dalje”, napominje on.
Tekst ćemo čitati u aprilskom izdanju magazina, a već u maju, Aleksa kreće na put. I to pravac za Njujork.
Aleksa će u Njujorku nekoliko mjeseci raditi nešto čemu nije vičan, ali nema problem da nauči. Preko programa Work and Travel dobio je posao u jednom akva parku i već sad zna kako će iskoristiti slobodno vrijeme.
“U SAD nosim svoj pokretni portfolio. Već sam kontaktirao izadavačke kuće djijih knjiha jer imam ogromnu žlju da ostanem ilustrator. Definitivno ću nastaviti da radim crteže kakve sam radio do sada. Osjećam da je svaki sljedeći crtež bolji od predhodnog. Uživam”, zaključuje Aleksa.
A, uživaju i oni koji ga prate na Instagramu i Fejsbuku.
PREUZETO SA PORTALA STANDARD (Autor: Milica Minić; Foto: Miroslav Jovović)
